Belle epoque
subota, 18.02.2012.
Tamara Obrovac opet kanta jazz! - Ulika Revival
NOTA BENE : Kada pokušavate dobiti karte za Lisinski , vrlo vjerojatno ćete prvo nazvati blagajnu telefonom, a tamo sjede dvije drage žene koje će učiniti sve u svojoj moći da vas uvjere kako tamo ne postoji niti jedno slobodno mjesto. Ne dajte se obeshrabriti! Odite do dvorane neposredno prije koncerta (oko sat vremena) te postoji šansa da ćete kupiti kartu i za 10 kn. Posebno je krizna situacija za koncerte u ciklusu "Lisinski subotom" i "Met Live in HD", kada su jedina slobodna mjesta i tjedan dana prije izvedbe ona u zadnjem redu. Za Giardino Armonico kupio sam karte s kojih se pozornica jedva vidjela, a naposljetku sam sjedio u sredini prvog reda (?!?), a za Tamaru Obrovac su me svi djelatnici Lisinskog uvjeravali da ne postoji niti jedna karta. Naposljetku sam sjedio kraj Arsena :-)
Nego, pređimo na vedrije teme. Tamara Obrovac poznata je po tome što paralelno vodi nekoliko različitih projekata, pa se ovog ljeta odlučila za ponovnu suradnju sa svojim kvartetom. Naime, 1998. Tamara Obrovac objavila je svoj drugi album Ulika, na kojem je radila zajedno s Matijom Dedićem (koji je godinu prije diplomirao u Grazu), Krunoslavom Levačićem i Žigom Golobom. Ovog ljeta ponovno su zajedno nastupili u Grožnjanu, te su se, 15 godina stariji, odlučili za ponovnu suradnju i svojevrsni revival projekta.
Tamara je poznata kao žanrovski neograničena glazbenica. Prošli album, "Neću više jazz kantati" bio je funk-groove album na specifičnom istarskom dijalektu, uz sjajnu suradnju s Rambom Amadeusom. Posljednji album; "Madirosa", svojevrstan je crossover jazza i klasike, sa nekoliko sjajnih obrada prethodnih hitova, ali je na njemu izostavila "Črno zlo", koji je uz "Daleko je..." obilježio njenu karijeru.
Ulika je album na kojem je Tamara Obrovac sjajno istaknula svoju vokalnu tehniku, ali i sposobnost glazbenika koji su sa njom ravnopravno činili kvartet. Kao ni na koncertu, u nijednom trenutku nije ograničila njihove improvizacije i solaže. Štoviše, za vrijeme improvizacija, Tamara se čak diskretno udaljila sa pozornice.
Nakon dojmljive "Divojke" kojom su otvorili koncert, Tamara Obrovac je pokazala kako ima sjajan smisao za humor (što možemo vidjeti i u njenoj glazbi), te zamolila organizatore da zatvore sve izlaze jer započinje free jazz skladba u trajanju od gotovo 4 sata. Program je nastavila "Tancom" i pričom o svojoj baki Uliki po kojoj album i nosi ime. "Tanac" je meni osobno ostao u posebnom sjećanju, jer je u njemu Tamara Obrovac pokazala kako je itekako vješta u "scat signingu", odnosno vokalnoj improvizaciji.
Za razliku od albuma, na kojem je klavir dominantan u naglašavanju pojedinih melodijskih obrazaca utemeljenih na istarskoj ljestvici, ali i jazz standardima, večerašnje izvedbe Matije Dedića bile su sugestivnije, minimalističke i slobodnije, te je od etno jazza u ovoj izvedbi ostalo tek ponekad specifično pjevanje Tamare Obrovac, koje se djelomično temelji na narodnoj tradiciji, te tekstovi o kojima je Tamara prije izvedbi govorila.
Nažalost, zbog stalnih akustičkih problema dvorane Lisinski kontrabas je ostao u posljednjem planu, te se čuo tek poneki ton koji je basist jače odsvirao, dok su bubnjevi u nekim trenucima bili čak i preglasni. Vrhunac večeri bila je upravo pjesma "Črno zlo", koju Tamara uvijek izvodi vrlo slobodno, i upravo u njoj do izražaja dolazi talent za improvizaciju, ali i humor.
Dugo vremena sam planirao otići na koncert Tamare Obrovac, ali svaki put me nešto omelo. Ovog puta ni blagajnice Lisinskog nisu uspjele, te sam zaista uživao u divnoj večeri opuštenog jazza, humora i predivnog, emotivnog glasa Tamare Obrovac.
_____________________
Iako The Artist i brojni drugi filmovi nominirani za Oscara ove godine nisu dospjeli do naših kina, ja koristim blagodati slobodnog interneta, te ćete uskoro moći pročitati i koje slovo o njima :-)
nedjelja, 12.02.2012.
Lisinski subotom - uvijek Lisinski!
Često se znam ubrojiti u društvo koje žali za bečkom (ili nekom drugom europskom) kulturnom ponudom, ali posljednjih tjedan dana dvorana Lisinski (jedina koncertna dvorana u Hrvata) zaista je nadmašila programe brojnih drugih gradova u okolici, a usudio bih se reći i Maribora, europske prijestolnice kulture. Pod vodstvom Dražena Sirišćevića (široj publici poznatog iz emisije Opera Box, koja je nedavno degradirana u termin namijenjen za westerne) , dvoranom su prethodnih godina prošetali neki od najvećih interpreta klasične glazbe današnjice - počevši od Cecilie Bartoli , Magdalene Kožene do Vadima Repina i Evegenyja Kissina, te domaćeg orguljaškog tandema Mašić-Knešaurek.
Ciklus "Lisinski subotom" nastavio se 4.02. koncertom sastava Il Giardino Armonico, specijaliziranog za izvođenje baroknog repertoara. Ansambl pod vodstvom Giovannija Antoninija već je prije gostovao u Hrvatskoj (ovog ljeta u Dubrovniku, prethodno i u Zagrebu i Zadru), ali su se ovog puta odlučili za dvoranu Lisinski, za što je vjerojatno zaslužan vrlo sposoban ravnatelj. Iako KD Lisinski nije idealan prostor za izvođenje barokne glazbe na autohtonim instrumentima zbog svoje veličine i ne baš najbolje akustike, mjesta u prvom redu bila su idealna za slušanje. Ovog ljeta u Dubrovniku predstavili su program "U Veneziju!"; dok su u Zagrebu izvedena dva najveća barokna skladatelja - Georg Philipp Telemann i Johann Sebastian Bach. U prvom dijelu koncerta izvedena je Suita u a-molu, u kojoj je Telemann spojio glazbu kakva se pisala na dvorovima u Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj, odnosno uvrstio je razne stavke iz raznih dijelova Europe. Već se prilikom izvedbe suite moglo naslutiti u kakvom će raspoloženju proći ostatak koncerta - svaki od glazbenika je osebujan na svoj način, a posebno se istaknuo sam vođa ansambla, Giovanni Antonini. Prvi violinist sastava, Enrico Onofri, nosi bijeli svileni šal oko vrata u maniri francuskih dvorskih violinista, jedna od čelistica nosila je šljokičaste cipele, a za vrijeme solističkih ulomaka ovi svirači sjede opušteno i samo čekaju svoju dionicu. Posebno je upečatljiv čembalist i njegova neobična mimika. Ponašanje kakvo se u većem orkestru ne bi toleriralo, upravo u ovom malom, ali vrlo kvalitetnom sastavu dolazi do izražaja uz radost i strast s kojom izvode baroknu glazbu. Svaki od 3 izvedena Bachova Brandenburška koncerta (3, 4 i 5) zazvonili su posebnom radošću, što je objasnio i maestro Antonini u razgovoru nakon koncerta - "Treba svirati svaku notu. Svaka nota ima dinamiku!". I to se posebno vidi u načinu na koji sviraju, i na koji njihova glazba zvoni i ovom velikom dvoranom.
5.02. u Lisinskom se održalo drugo finale međunarodnog violončelističkog natjecanja Antonio Janigro, koje se održava u čast na utemeljitelja Zagrebačkih solista. Nažalost, prvo finale nisam mogao slušati, ali sam imao priliku čuti pobjednika natjecanja, Kiana Soltanija, mladog Austrijanca koji je kod nas već pobjedio na natjecanju Rudolf Matz. On je izveo prvi Šostakovičev koncert u Es-duru, koji je još jedno interesantno djelo kojim je skladatelj pomaknuo zahtjeve solistima, jer je koncert vrlo zahtjevan i za izvođenje i za slušanje. Luca Magariello izveo je Rokoko varijacije P.I.Čajkovskog, meni osobno najdraže djelo na koncertu, a treću nagradu odnio je Tomasz Daroch, koji je izveo Koncert u h-molu A.Dvoraka. Nažalost, Zagrebačka filharmonija nije bila na razini ovih sjajnih mladih izvođača, te je nekoliko puta došlo do vidnog razilaženja između solista i orkestra, koji bi ga trebao doslijedno pratiti. Sekcija limenih puhača na trenutak je zvučala poput slonova, a ni gudači (posebno violine, izuzev koncert majstora u solo dionicama) nisu zvučali pretjerano uvjerljivo. Šteta je što sjajni mladi interpreti nisu mogli dobiti dostojniju pratnju.
7.02. u Lisinskom je nastupao i sjajan bas-bariton Bryn Terfel, ali nažalost, ne mogu biti svugdje :-(
Njegovoj nekonvencionalnosti svjedoči da je na koncertu "na eks" popio malo Ožujsko, a drugo odnio u publiku!
11.02. imali smo priliku gledati još jedan sjajan prijenos iz Metropolitan Opere u New Yorku, završetak Wagnerove tetralogije "Prsten Nibelunga" - "Sumrak bogova". Djelo koje traje 6 sati s pauzama posebno je samo po sebi, a ova Metropolitanova produkcija odudarala je od standarda na koje smo navikli, a to su raskošne kostimirane produkcije. Naime, kontroverzni Kanađanin Robert Lepage (koji svoj sljedeći projekt priprema u koprodukciji s Meštrovićevim paviljonom ,odnosno HDLU-om) pomaknuo je sve granice stvorivši 45 tona tešku hidrauličku pozornicu na kojoj se prikazuju sjajne animacije koje su potpuno nadomjestile potencijalnu scenografiju u maniri slikovnice. Deborah Voigt je briljirala kao Brunhilda (iako internetski kritičari tvrde da trenutno prolazi krizu glasa, njen sopran bio je čvrst i nimalo belkantistički), dok je Jay Hunter Morris također sjajno interpretira Siegfrieda (kojem odgovara i arijevskim izgledom, što je Wagner htio postići) , ali imao sam osjećaj da ga uloga silno iscrpljuje, te je u razgovoru u pauzi bilo vidljivo da je zapravo potpuno promukao. Kakve će posljedice zahtjevan Wagnerov repertoar, koji se suprostavlja lakoći prirodnog pjevanja, ostaviti na njegov glas, teško je pretpostaviti.
Prve dvije produkcije u kojima je Lepage upotrijebio novu tehniku, zbog koje je Metova pozornica morala biti ojačana čelikom kako doslovno ne bi propala, kritika i nije dočekala sretno, dok su bili oduševljeni načinom na koji je animacija prikazala 3. i 4. dio Prstena. Fabio Luisi dirigirao je i ovom izvedbom, te je ponovno odlučio jasno istaknuti motive koji su se sjajno uklopili u vizualne prikaze na hidrauličkoj konstrukciji. Teško je reći kakav je doživljaj takve izvedbe u opernoj kući, ali putem prijenosa, sličnog filmu, doživljaj je sjajan!
Lisinski sprema još sjajnih programa za veljaču - 15.02. koncert Tamare Obrovac, 22.02. izbor našeg predstavnika za eurovizijsko natjecanje klasičnih glazbenika, a 25.02. opet prijenos iz Meta - ovog je puta na repertoaru slabo poznata Verdijeva opera Ernani... Ako ste u blizini, navratite :-)
ponedjeljak, 30.01.2012.
Noć muzeja
Netom prije odlaska pred Klovićeve dvore, vodio sam razgovor sa nekim svojim poznanicima. Zapravo , raspravu o smislu održavanja ove najpopularnije kulturne manifestacije u Hrvata. I dok su moji sugovornici tvrdili da se time stvara pogrešna percepcija da ljudi u muzeje idu samo ovom prilikom, ja sam tvrdio da je to i više nego u redu - možda će ljudi kojima nije palo na pamet da odu u muzej usred srpnja ili krajem rujna nakon što vide da u tim muzejima zapravo postoji nešto interesantno odvesti svoju djecu, prijatelje i obitelj u muzeje. Nadam se da ste i vi, dragi blogeri istog stava.
Nego, da objasnim svoj itinerar prije iznošenja detalja. Na prvo mjesto je zbog potencijalne gužve stavljena možda i najbolja zagrebačka galerija, Klovićevi dvori, koji možda nemaju izložen stalni postav (ili ga ja barem nikada nisam imao priliku vidjeti), ali imaju sjajne kustose i sposobnu ravnateljicu. Tako je trenutno u tijeku izložba "Tizian, Tintoretto, Veronese - majstori renesanse", koja je predstavila radove velikih umjetnika iz riznica dalmatinskih samostana. Ni sam nisam znao da tako važna djela možemo naći u Trogiru, na Cresu i u ostalim dalmatinskim i primorskim gradova, možda pravo zbog toga što nisu često izlagana. Druga velika izložba je ona Celestina Medovića, koja je predstavila njegovo cjelokupno stvaralaštvo, a izložba je, unatoč slabijim informacijama i popratnim tekstovima, usporediva sa drugom velikom retrospektivom koja je bila u Klovićevim dvorima prije nekoliko godina, a to je ona velikog Vlahe Bukovca. Klovićevi dvori su sjajno organizirali ulazak u muzej, te se trebalo pričekati (mi smo u 18.10 čekali tek 10-15 minuta), ali se zato postav mogao razgledati u miru. Posebno se odnosi na velika historicistička platna Celestina Medovića.
Muzejsku rundu smo nastavili u Umjetničkom paviljonu, koji nikako nije regulirao ulazak i izlazak, što nikako nije bilo dobro za malenu površinu tog prostora. Izložbu Bele Čikoša Sesije, na kojem su predstavljena njegova brojna platna, ali i crteži, te radovi nastali u suradnji s Slavom Raškaj. Tonko Maroević, autor izložbe, sjajno je postavio djela, ali ih zbog ogromne gužve nije bilo moguće. Tako smo nažalost propustili toliko najavljivane erotske crteže ovog autora, ali to ne znači da do Umjetničkog paviljona neću navratiti drugom prilikom.
Prije povijesnog događaja, utakmice Hrvatske i Srbije , nastavili smo đir Zrinjevcem do Moderne galerije i izložbe Šime Vulasa. Šime Vulas je rođen 1933. na Drveniku kraj Trogira, te je postao jedna od najznačajnijih figura hrvatskog kiparstva nakon Drugog svjetskog rata. Iako nisam previše upućen u njegovo stvaralaštvo, nekoliko me detalja u stvaralaštvu zaista oduševilo ( i natjeralo da se informiram :-) Naime, autor ima niz motiva koje često koristi, a to su jedra, raspela, zagrljaji. Osim toga, drvo koje često koristi, jedan je od mojih najdražih materijala. Ne bih htio reći kako ne cijenim skulpturu u kamenu, ali upravo drvo ima neku posebnu toplinu, miris, način obrade.
Kao što rekoh, noć ispunjenu kulturom ipak je trebalo presjeći nekim mainstream događajem, a to je upravo bila utakmica. Rezultate, suđenje, pogodke i prilike neću komentirati. Primjetit ću samo da se tu više nije radilo o sportu ni vještini, već o huškanju i raspaljivanju nekih starih sukoba, o nečemu što sa sportom nema nikakve veze.
Nastavili smo kasnije u Muzeju za umjetnost i obrt, jednoj od mojih najdražih muzejskih destinacija u gradu. Ovoga puta tamo je bila izložba "Simboli luksuza", na kojoj su bili izloženi vrlo zanimljivi i vrijedni predmeti koji upravo odgovaraju nazivu izložbe. Predmeti su posuđeni iz kolekcije Thysenn - Bornemisza, a radi se o predmetima koji su izrađivani diljem Habsburške monarhije od najvrijednijih materijala, a u uporabi su bili dugi niz godina. MUO se od navedenih muzeja najviše potrudio, te su u sklopu izložbe bili prikazani i radovi učenika ŠPUD-a, a oni su sami i radili na licu mjesta. Izložba je sjajno postavljena, a tu su i edukativna računala sa detaljima o svakom eksponatu.
Naposljetku, preselili smo se do Roosveltovog trga i najveće zagrebačke privatno-javne kolekcije, Muzeja Mimara. MM sam obilazio u nekoliko navrata, stoga sam se ovoga puta odlučio samo za malen dio kolekcije , predmete iz islamske kolekcije koji su prvi put izloženi. Kustosi iz Mimare i autori postava dali su si truda, te je sve o islamskim, bantu i ostalim predmetima vrlo detaljno objašnjeno uz izložbu, iako broj tih predmeta ne prelazi 20. Kao privremenu izložbu ove Noći muzeja Mimara je predstavila hrvatsku lutkarsku kostimografiju i scenografiju, ali , ako mene pitate, vrlo konfuzno postavljenu. Zapravo, pridjev konfuzan ne opisuje srž problema. "Navrat - nanos" bi bio primjereniji izraz.
I tako je prošla još jedna divna večer uz muzeje. Sve navedene izložbe preporučam, a Meštrovićev atelje je i ove godine nažalost ispao s itinerara. To ne znači , ponavljam da ga u najskorijoj budućnosti neću posjetiti s fotoaparatom.
_
Da se malo i pohvalim. Trenutno radim kao volonter na portalu Teatar.hr, danas mi je objavljen i prvi tekst (vjerojatno ga nećete moći pročitati bez pretplate :-( , tako da ću se na blogu pojavljivati 3-4 puta mjesečno, kao što je već postao i običaj.
Do čitanja (a slijedeći vikend me čekaju 2 koncerta u Lisinskom),
lp :-)
četvrtak, 26.01.2012.
Bečki vikend kulture
Budući da sam gotovo iscrpio zagrebačku muzejsku ponudu, a u tom trenutku Maribor, europska prijestolnica kulture, još nije započeo svoj program, nije mi preostalo ništa drugo nego posljednji put iskoristiti aktualnu putovnicu za putovanje u Beč. Sam Beč nije bio prijestolnica kulture, već je titulu dodijeljenu Austriji 2003. prepustio Grazu, ali i sam nudi više od 90 muzeja te redovite gostujuće izložbe, kakve u posljednje vrijeme ne možemo vidjeti u Zagrebu.
Više sam puta pisao o prednostima suvremenih putnika. Jedna od najvažnijih je internet. Prilikom prošlog planiranja putovanja u Beč (koje je uslijed vremenskih neprilika bilo otkazano), pronašao sam Wombats Hostel na Mariahilferstrasse (blizu Westbanhofa) koji mi se učinio kao odgovarajući omjer cijene i kvalitete ponude, te krajnje ljubaznog osoblja, pa sam ih i ovoga puta nazvao i rezervirao dvokrevetnu sobu. Wombats je definitivno mjesto za preporučiti. Noćenje u dvokrevetnoj sobi, koja je prilično topla i velika, košta 29 eura, a moguće je nadoplatiti doručak 3,7 eura. Na doručku (švedski stol) formalno ne smijete uzimati hranu za ostatak dana, ali kuharice iz BiH i nisu previše zainteresirane za nadzor situacije :-) Osoblje hotela je gostoljubivo, a dobivate i piće dobrodošlice u baru . Wi-Fi, naravno, osiguran!
Budući da smo imali samo dva dana, i prilično ambiciozan plan za obilazak muzeja, odlučili smo ovog puta zaobići Schonbrunn, koji se nalazi izvan centra, a oduzeo bi nam dosta vremena. Spustili smo se niz Mariahilferstrasse, vidjeli spomenik Haydnu (kojeg je na toj prometnoj ulici bilo malo teže fotografirati), te došli to Museum Quartiera, sjajnog prostora koji nudi različite programe , među kojima i poseban muzej za djecu, ali smo ga nažalost u nedostatku vremena ovog puta preskočili.
Beč je bio prijestolnica moćnog carstva, i to se na njegovoj arhitekturi itekako vidi. Jedan od najboljih primjera je Kunsthistoriches Museum i njegov "brat blizanac" Naturhistoriches Museum, između kojih se nalazi monumentalni kip Marije Tereze. Palača Neue Burg, nekoć sjedište kraljevske obitelji, od 1945. služi kao predsjednikov ured. Neue Burg možda je i najznačajniji dio impresivnog kompleksa Hofburga - upravo je s njegovog balkona Hitler proglasio Anschluss, jedan od najbitnijih poteza 2. svjetskog rata.
Šetnja Bečom nastavlja se uz Augustinsku crkvu, također dio kompleksa Hofburg, te dolaskom do Bečke državne opere, koju je car Franjo prilikom otvaranja nazvao "kolodvorom", a danas je jedna od najboljih opernih kuća u Europi. Jednu od najuspješnijih izvedbi možete naći i na youtube-u - Annu Netrebko i Elinu Garanču u Donizettijevoj Anni Boleni, a možete je i kupiti u suvenirnici. U blizini se nalazi i galerija koja je bila središnji motiv puta - Albertina, sa jednom od najvećih kolekcija grafika u Europi, te sjajnom gostujućom izložbom Renea Magrittea, i kolekcijom koja sadrži sjajna djela Moneta, Signaca, Marca, Brancusija i Chagalla.
Nakon opere krećemo prema Stephansdomu, bečkoj katedrali u kojoj nas je zatekla neobična situacija. Naime, gotička katedrala bila je osvijetljena bojama koje bi prije pristajale light showu kakav se priređuje za umjetničko klizanje nego crkvi, a nemoguće ju je razgledati jer je najveći dio molitveni prostor ( u kojem se zapravo ne možete pomoliti). Stephansdom je stradao u Drugom svjetskom ratu, te se neprestano obnavlja. Posebno je zanimljivo da je središnja nedjeljna misa u 10 sati zapravo i koncert, jer se tog vikenda izvodila Mozartova Krunidbena misa. Jezuitska crkva, kraj koje se nalazi sveučilište na kojem je djelovao Ruđer Bošković ( i tamo napisao svoju Teoriju prirodne filozofije) , jedna je od skrivenih dragulja, koju nažalost nismo mogli dobro razgledati jer je rasvjeta bila ugašena.
Jedna od najpoznatijih crkava u Beču je crkva sv. Karla Boromejskog, sagrađena u raskošnom baroknom stilu sa dva stupa koja imaju spiralni motiv sa Trajanovog stupa u Rimu. Skulptura Henryja Moorea, postavljena kao opreka raskošnoj crkvi, nije otkrivena, ponovno iz nepozantih razloga. Budući da smo bili samo 2 dana, nisam imao vremena raspitivati se o detaljima.
Hundertwasser Haus jedna je od nezaobilaznih bečkih atrakcija. Zgrada neravnih podova ima 52 stana, 4 ureda te tri zajedničke terase, te ju je zbog mira vlasnika stanova nemoguće posjetiti. Malena suvenirnica u nedjelju je bila zatvorena, a KunstHaus Wien , koji je također dizajnirao Hundertwasser preskočili smo zbog Albertine, koju smo htjeli obići što prije kako bismo izbjegli velike gužve. Izložba "Monet bis Picasso" sadrži prilično standardan izbor iz jedne privatne kolekcije, u kojoj se nalaze djela Picassa, Marca, Chagalla, Brancusijeva "Ptica" te brojni radovi Paula Kleea, ruskih konstruktivista i njemačkih ekspresionista. Nakon obilaska nekih drugih galerija sa sličnim postavom, Albertinu mogu pohvaliti zbog najlogičnijeg slijeda te najugodnije uređenog prostora. Sav namještaj i zidovi su obojani u neutralnu sivu boju, a fokus je stavljen na sama djela. Gostujuća izložba koja je predstavila više od 150 radova Renea Magrittea, također je sustavno postavljena, te je u potpunosti jasno kojim se smjerom treba kretati.
U središtu izložbe su Magritteova platna, ali izložba je predstavila i fotografije (koje smo 2010. mogli vidjeti u MUO), kućne filmove koje je snimao sa svojom Georgette , novine i plakate koje je ilustrirao, te ostale predmete njegovog dizajna. Neke od najpoznatijih slika na izložbi bio je "Dvorac u Pirinejima"; "Poljubac", "Ljubavnici" i predivna "Velika obitelj"; jedna od slika koje su mi se posebno urezale u pamćenje. Izložba je otvorena do 26. veljače, stoga svi koji ste u mogućnosti, požurite.
Obilazak smo nastavili u kući Secesije, stila koji je toliko obilježio bečku arhitekturu. U zgradi koju je projektirao Joseph Maria Olbrich održavale su se izložbe grupe umjetnika koji su stvarali u tom periodu, ali od secesije je u zgradi danas ostao samo Beethovenov friz, koji je trebao biti privremeno djelo, ali je njegova vrijednost prepoznata i brzo je odlučeno da će biti zadržan. Nažalost, Beethovenov friz jedino je vrijedno pozornosti - ostale, gostujuće izložbe nemaju baš nikakve veze s prvotnom namjenom zgrade, a prema mom sudu niti sa zdravim razumom. Dovoljno je reći da nisam osjetio potrebu niti zapisati imena tih anonimnih umjetnika.
Završetak bečke turneje bio je u dvorcu Belvedere kojeg je Eugen Savojski dao izgraditi nakon trijumfa nad Turcima kraj Beča 1683. godine. U gornjem dvorcu nalazi se stalna kolekcija, među kojom vrijedi istaknuti zbirku srednjovjekovne umjetnosti, postavljenu u ambijentu koji imitira autentični, prostoriju posvećenu djelima Klimta, u kojoj se nalazi i slavan "Poljubac" i "Judita", kojom je potresao čak i svoje bogate pokrovitelje, obitelj Wittgenstein. Osim Poljubca, jednog od najreproduciranijih djela u povijesti zapadne umjetnosti, tu se nalaze i brojni pejsaži, koji su manje poznati, ali također vrlo važni. Drugi poznati bečki umjetnik, Egon Schiele, također je zauzeo važan dio u Belvedereu, zajedno sa impresionistima i ekspresionistima.
U donjem Belvedereu održavaju se gostujuće izložbe. Budući da Beč ove godine obilježava 150. obljetnicu Klimtovog rođenja, izložba je posvećena Klimtu i Hoffmanu , te njihovim zajedničkim projektima. Na izložbi je rekonstruiran Beethovenov friz, Palača Stoclet i brojni drugi zajednički projekti, a izložen je bio i meni posebno drag Klimtov portret Sonje Knips. Iako mala opsegom, ova izložba je pokazala talent, odnosno znanje austrijskih kustosa - i tom malenom prostoru prikazane su brojne makete, crteži, tlocrti i rekonstrukcije autentičnih lokacija, a tekstovi su postavljeni na engleskom i njemačkom.
Put u Beč završio je posjetom sjajnom japanskom restoranu Akakiko, u kojem je hrana sjajna, a osoblje nimalo razgovorljivo :-)
P.S. Fotografija, naravno, ima, ali još nisu stigle na red za upload. Noć muzeja se bliži - treba obići dosad propuštene izložbe! Moja preporuka je MSU - Socijalizam i modernost :-)
petak, 06.01.2012.
Berlinske razglednice
#1 – Prve slike
Zanemarimo monotono berlinsko predgrađe u blizini aerodroma Schönfeld, kroz koje je prolazio berlinski zid, evangeličku župu Martina Luthera Kinga i brz dolazak u grad jednostavnim kombinacijama U i S-Bahna. Prva slika Berlina koju sam vidio bio je Postdamer Platz, visoki neboderi, zvijezde koje se pripremaju za Berlinale i umjetno sanjkalište lijep su prizor. Sony Centre centar je zabave, noću impresivan prizor, a danju malo manje bitan. U blizini je i Ritz Hotel, niz luksuznih i manje luksuznih restorana, te ostaci zida. A gdjegod se nađu ostaci zida, nađu se i profiteri. Mladići obučeni u odore crvene armije slikaju se sa turistima te dijele žigove na zadnje stranice putovnice, i tako prilično dobro zarađuju. Laganim hodom dolazimo do Brandenburških vrata i Pariser Platza, na kojem se uz ruske i američke vojnike nalaze i Mickey Mouse i Darth Vader. Do diplomatske četvrti nismo stigli, ali najvažnije ambasade vidjeli smo na Pariser Platzu – francusku i američku, malo niže, na Unter den Linden stoji ruska i mađarska ambasada.
#2 – Reichstag i Brandenburger Tor
Ogromna građevina njemačkog parlamenta sagrađena je krajem 19.stoljeća, uništena je 1933.u požaru, a Hitler je za nju imao velike planove – planirao je učiniti Reichstag jednom od najvećih zgrada u svom „Welthaupstadtu Germania“, sumanutom projektu koji je Berlin trebao pretvoriti u svjetsku prijestolnicu. U blizini Reichstaga nalazi se jednostavan spomenik žrtvama zida, žrtvama nacističkog terora (97 komunističkih i socijaldemokratskih zastupnika), a tijekom obnove je sagrađena staklena kupola, koju nismo stigli posjetiti zbog sigurnosnih procedura.
Brandenburška vrata, impresivni ulaz na Pariser Platz i Unter den Linden, sagrađena su krajem 18.stoljeća, kada je jedan drugi vladar od Berlina stvarao prijestolnicu svog carstva. Budući da je najveći berlinski doček Nove godine upravo ispred i iza vrata, gotovo je nemoguće bilo uhvatiti normalnu sliku. Na Silvestrovo smo se pokušali približiti Ulici 17. lipnja, ali se ipak nismo mogli odreći svojih pića i hrane kako bismo ušli na doček već u 5 sati i zauzeli dobre pozicije. Atmosfera na Unter den Linden bila je podjednako dobra – prodavači su povisili cijene, a razgaljena masa kojoj je vjerojatno sve oduzeto navalila je na štandove. U svakom slučaju, doček koji se isplati vidjeti.
(spomenik ubijenim Židovima)
(hotel Adlon - Pariser Platz)
Ne treba zaboraviti ni spomenik poginulim Židovima Europe, koji unatoč svojem amorfnom izgledu zauzima zaista veliki prostor, te zgradu Franka Gehryja (poznat po Genheimu u Bilbau i Abu Dhabiju) za DG Bank.
#3 – Unter den Linden
Prema mom mišljenju najljepši berlinski bulevar, sa fantastičnim blagdanskim dekoracijama (osvijetljene su upravo lipe po kojem bulevar nosi ime) i brojnim znamenitostima. Na njemu se nalazi katedrala sv. Hedvige, katolička crkva koju je u 18.stoljeću podignuo Friedrich Veliki nakon osvajanja Šleske. Crkva je građena po uzoru na rimski Panteon, a unutra je vrlo jednostavno uređena, sa predivnim drvenim jaslicama i monumentalnim orguljama. U blizini se nalazi i Staatsoper Berlin, prva samostalna operna kuća u Europi koja se trenutno obnavlja, a nudi vrlo raznolik program – od Offenbachovih opereta do muzičkih drama Richarda Wagnera i velikih opera Giuseppea Verdija. Vrlo inovativan spomenik mjestu gdje su nacisti palili knjige nalazi se u podu kraj opere, na Bebelplatzu, a u rupi u podu nalaze se prazne, bijele police. Humboldtovo sveučilište je također dio kompleksa zgrada koje je podignuo Friedrich Veliki. Na Unter den Linden nema niti jednog McDonaldsa i Burger Kinga, te samo jedan Starbucks, što me iskreno – oduševilo.
#4 - Museuminsel
Impresivan kompleks muzeja nalazi se na otoku kraj rijeke Spree nastajao je kroz 19.stoljeće, te sadrži velike kolekcija antičkih (rimskih, grčkih, etruščanskih, egipatskih, sumerskih, asirskih, perzijskih) , bizantskih , islamskih i naposljetku, njemačkih umjetnina. Za razliku od British Museuma, koji ponosno nosi svoje ime makar u njemu baš i nema previše britanskih umjetnina, najpoznatiji muzej nosi ime po svome najpoznatijem eksponatu – oltaru grada Pergama. Pergamonmuseum formalno se sastoji od tri dijela – klasične umjetnine, (Zeusov oltar iz Pergama, vrata tržnice u Miletu, rimski mozaici i Atenin hram), zatim umjetnost starih civilizacija, sa asirskom palačom i vratima božice Ištar koja su uspješno rekonstruirana, te islamska umjetnost, poznata po palači Mshatte koja ima izrazito ukrašeno istočno pročelje i Alepsku sobu, koja je služila za primanje gostiju. Na neki način, ovo je slučaj suprotan „in situ“ muzejima – ovdje su lokaliteti preneseni i/ili rekonstruirani, te se sada prezentiraju kao trijumf spašavanja arheoloških nalazišta. Ipak, Pergamonmuseum učinio je jedan simboličan čin – svi natpisi su postavljeni na njemačkom, engleskom i turskom, odakle je većina umjetnina i donesena.
Altes Museum prvi je iz kompleksa, smješten neposredno uz Berliner Dom. U njemu se nalazi velika kolekcija rimskih i grčkih umjetnina, uz posebno rijetke i zanimljive etruščanske umjetnine. Muzej ima vrlo kvalitetan postav, te posebno ističe neke odlike primjenjene umjetnosti karakteristične za antiku. Zanimljiva je i „carska prostorija“, u kojoj su izloženi gotovo svi kipovi careva iz kolekcije, te maleni panteon smješten uz rotondu, u kojem se nalaze kipovi svih grčkih božanstava.
Berlinski muzeji vrlo kvalitetno surađuju, te se tako često izmjenjuju postavi. Tako se Nefertiti trenutno nalazi u Neues Museumu, iako se do nedavno nalazila u Altes Museumu, koji ju je dao na posudbu iz Agyptisches Museuma. Zajednička ulaznica za sve muzeje na otoku košta 14 eura, za studente 7, a za mlađe od 18 ulaz je u većinu berlinskih muzeja besplatan.
Berliner Dom je evangelička katedrala koja datira iz 16.stoljeća, a pogled na nju impresivan je i sa zemlje i iz zraka, odnosno sa televizijskog tornja. Kupola je visoka 115 metara, a budući da nikada zapravo nije služila kao sjedište biskupa, ulaz u ovu crkvu naplaćuje se 9 eura.
#5 – Alexanderplatz i Nikolaiviertel
Alexanderplatz me malo razočarao. Možda sam očekivao više od toliko razvikanog trga, ali ni te silne robne kuće nisu za baciti . Marienkirche, jedna od najstarijih berlinskih crkva nalazi se u podnožju televizijskog tornja. Sagrađena je u gotičkom stilu, ali kasnije „dograđena“ bogatom baroknom dekoracijom, a posebno značajna zbog freske plesa smrti koja se trenutno obnavlja. U blizini se nalazi i stara berlinska , tzv.crvena, vijećnica, te Neptunova fontana. Sam posjet televizijskom tornju se isplati, jer je idealno mjesto da provjeriš što još trebaš obići. Naime, na vrhu je prilično tijesno, ali ispred svakog prozora piše smjer koji promatraš i znamenitosti u tom pravcu.
Nikolaiviertel jedna je od rijetkih autentičnih berlinskih četvrti, koja podsjeća na pravu malu Njemačku. Nalazi se na obalama rijeke Spree, a osim same crkve sv. Nikole, tamo se nalazi niz palača, ali i divnih pivnica i suvenirnica. U svakom slučaju , ugodan prostor za šetnju.
U blizini se nalazi i spomenik, zamislite , Karlu Marxu i Friedrichu Engelsu. Kad zanemarimo da su ta dvojica bili Nijemci, koji su Njemačku kasnije u crno zavili, fantastično je da njihovi kipovi, niti ulice, nisu uklonjeni. Sumnjam da bi njihova sudbina u Hrvatskoj bila ista, s obzirom na njihov utjecaj (ako već ne direktno sudjelovanje) na brojne zločine. Vjerojatno se nitko ne bi bunio kada bi se nalazili u nekom predgrađu, ali , dragi moji, oni se nalaze u blizini samog Alexanderplatza, a avenija Karla Marxa jedna je od najvećih u gradu. Damnatio memoriae ni u jednom segmentu nije na djelu u Berlinu. Grad koji , nasreću, sve pamti.
#6 – Istočna galerija
Dolazak na Ostbanhof baš i nije najljepši doživljaj u Berlinu. Impresivno je da se na svakom većem sjecištu linija nalazi prilično velik kolodvor, ali Ostbanhof zapravo odudara od atmosfere četvrti u kojoj se nalazi. Moderna i opremljena zgrada nalazi se usred mosta i razrušene zgrade koji ne djeluju pretjerano sigurno. Ljudi koji su bili u NY utvrdili su izvjesnu povezanost sa Queensom , i , još gore, Bronxom. Sami ostatci zida nisu toliko impresivni koliko sam ih ja impresivnima zamišljao. Štoviše, podsjećaju na grafite u Branimirovoj ulici, pa čak i visinom. Zanimljivo je da je s jedne strane cesta, a s druge strane livada, vjerojatno bivše minsko polje. Ostatci zida stoje diljem Berlina, a najuvjerljivije izgledaju oni od Postdamer Platza do Checkpoint Charliea. 1,5 km ipak nismo hodali.
#7 – Restoran Split
U našem predgrađu, blizu nove zračne luke, prvi smo dan naišli na restoran Split, i bez dvojbe utvrdili da se radi o restoranu hrvatskog poduzetnika koji je tu došao tijekom rata. Doista, tako i je. Restoran je uređen poput križanca slavnog Macolinog restorana na staroj cesti i neke dalmatinske konobe, cijeli miriše po domaćim specijalitetima, okićen je slikama Splita grada i njegovog ponosa Hajduka, te hrvatskim zastavama. Fantastično je koliko malo čovjeku treba da bi se osjećao domaće. Gazda nam je bio i koristan, te nas je uputio u pravi smjer. Istina, neka jela smo malo teže otkrili, jer su skrivena pod imenima poput „tri vesela Dalmatinca“; ali radi se isključivo o dalmatinskim specijalitetima, od kojih bi izvjestan dio prošao i u talijanskom restoranu. Bilo mu je drago pričati hrvatski nakon dugo vremena u svom restoranu. Kaže da su gosti pretežito Nijemci koji su bili u Hrvatskoj, a Hrvati rijetko navraćaju. Nakon vožnje metroom 20 stanica, potpuno ih razumijem.
#8 – Ku˙damm
Kaže Wikipedia da se radi o berlinskom Champs-Elyseesom. Doista, dugačka avenija proteže se na čak 3,5 km, ali nismo ih, bez brige, prepješačilI. Sa brojnim znamenitostima, dućanima, božićnim sajmom (Koji se za razliku od zagrebačkog pokušaja zapravo uklopio u okolinu), Europa centrom i KaDeWe-om na drugoj strani zaista je avenija koju vrijedi vidjeti i danju i noću. Uostalom, kad vam razgledavanje počne uzbudljivo, nastavlja se u istom tonu. Naše je počelo traganjem za Kaiser Wilhelm Gedachtniskirche. Naime, crkvu koja je stradala u Drugom svjetskom ratu kasnije su obnovili, a trenutno u potpunosti sakrili. Budući da su naši vodiči bili stariji od te novine, 10-ak minuta smo kružili trgom kraj Europa centra pokušavajući naći samu crkvu, i naposljetku se predali te ušli u sakrivenu crkvu te saznali mnogo toga o razlozima „sakrivanja“ crkve. I dalje držim da je postojalo bolje rješenje od trenutnoga, ali što je tu je.
(zloglasni kolodvor ZOO)
(Gedachtniskirche)
KaDeWe, robna kuća na šest katova, prilično nalikuje na zagrebačku Namu (ili ono što bi Nama u Ilici vrlo lagano mogla postati). Izlozi su uređeni vrlo šarmantno, na granici kičastoga, ali u svem tom blagdanskom raspoloženju prihvatljivoga, a sama robna kuća odlikuje se vrlo raznolikom ponudom i cijenama. Posebna preporuka je posljednji kat sa najrazličitijim vrstama hrane i pića.
#9 – Izlet u tursku četvrt
Samu četvrt i nismo pretjerano fotografirali jer nismo bili sigurni koga/što smijemo, a koga ne smijemo fotografirati. Ponovno zahvaljujući zastarjelom vodiču nismo našli točno ono što smo tražili, ali našli smo ulicu prepunu dućana, restorana i ostalih lokala koje drži autohtono, tursko stanovništvo. Tamo se po vrlo niskim cijenama mogu kupiti baklave, bureci i razni drugi, nama domaći specijaliteti, a kava je nažalost – iz automata.
#9 – O samom Taizeu
Naposljetku bi bilo u redu da spomenem priliku kojom sam se našao u Berlinu. Kao i lani u Rotterdamu, Taize je u Berlinu organizirao svoje 34. Europsko hodočašće povjerenja na zemlji, zaista predivno događanje koje će se dogodine održati u Rimu. Molitve koje su maksimalno približene mladima održavale su se na velesajmu, a sastoje se od jednostavnih napjeva iz Taizea, biblijskog čitanja i molitvenih zaziva te razmatranja braće iz Taizea. Za razliku od Svjetskog dana mladih, Taize susreti su mirni i gotovo meditativnog karaktera, a ovisno o individualnim željama, pružaju prostora za mnogo razgledavanja. Smještaj u obiteljima također je jedna od prednosti ovog susreta, a ove godine nas je sreća doista poslužila – bili smo smješteni u predgrađu Berlina, u obitelji koja nas je i dobro hranila, i svakog jutra vozila na jutarnju molitvu (i automatski na metro) kako se ne bismo morali ranije ustati. Zapravo, iznenadila nas je ta ljubaznost nakon svih najava o hladnom, pruskom gradu. Tko zna, možda se vrlo uskoro ponovno nađem u Berlinu : - )
fotografije +
P.S. Moj fotoaparat sve cesce otkazuje poslusnost, pa sam zakljucio da je doslo vrijeme da kupim novi, ili odem na tecaj fotografije i pokusam do kraja iskoristiti potencijale trenutnoga. Zato su fotografije Postdamer Platza, KaDeWe-a i Brandenburskih vrata posudene od prijatelja Ivana M., a fotografija Pergamona od prijateljice Silvije P.
nedjelja, 25.12.2011.
Božićna slušaonica
Inspiriran slušaonicom u Tvornici Kulture koja nosi naziv "Religijski motivi u popularnoj glazbi"; koja će večeras predstaviti širok spektar pjesama koje se na neki način dotiču vjere i Božića, odlučio sam vam pripremiti svoj mali, privatni izbor. Veza Božića, kao jednog od najvećih kršćanskih blagdana, i glazbe, koja je dugo bila isključivo u službi crkve, a danas konzumerističke kulture, je neraskidiva. Klasične božićne klasike ovog ću puta zaboraviti, već vam donosim izbor najdražih pop-jazz-rock melodija koje svi više manje znamo u boljim ili lošijim izvedbama. Sve vaše dopune su dobrodošle!
1. "Santa Claus Is Coming To Town" - Ella Fitzgerald
Ella Fitzgerald, jazz diva sa rasponom glasa od gotovo tri oktave, snimila je niz božićnih albuma, a meni je najdraži upravo "Ella Wishes You a Swinging Christmas", za koje je aranžman napisao Frank DeVol. Naravno, postoje stotine snimaka ove pjesme, ali ja sam odabrao Ellinu upravo zbog njenog vokalnog stila, koji se lagano kreće od dubokih do visokih tonova, uz tragove njenog karakterističnog "scat singinga".
2. "White Christmas" - Bing Crosby
Ultimativni božićni hit ušao je u Guinessovu knjigu rekorda, te se samim tim zaslužuje naći i na mom spisku. O Bijelom Božiću sam pisao i nakon koncerta HGM Jazz orkestra, a verzija Bing Crosbyja je, unatoč svim modernijim verzijama i Arsenovom prepjevu, ostala moja najdraža.
3. "Have Yourself a Merry Little Christmas" - Frank Sinatra
Veliki zavodnik Frank snimio je pjesmu koji je prvi put otpjevala Judy Garland u MGM mjuziklu "Meet Me in St. Louis". Sinatrina verzija ima djelomično izmijenjene stihove koji su postali popularni širom svijeta na albumu "A Jolly Christmas".
4. "Christmas Lights" - Coldplay
Coldplay je vrhunac popularnosti doživio pjesmom "Viva La Vida", a "Christmas Lights" su tipičan marketinški potez koji je prilično dobro uspio. Pjesma koja se iz polaganih kitica razvija u pjevni refren tipičan za rock balade postala je prilično popularna, a spot je vrlo dopadljiv :-)
5. "I Saw Mommy Kissing Santa Claus" - Amy Winehouse
Snimke Amy Winehouse svako malo isplivavaju na površinu, o čemu sam pisao u rujnu. Njena verzija pjesma Tommie Connor koja je najpoznatija u izvedbi Jackson 5 bliska je zvuku Motowna, a gotovo svi vole specifičan glas prerano preminule pjevačice.
6."Let It Snow" - Diana Krall
Jedna od najuspješnijih jazz glazbenica 21.stoljeća snimila je album sa Clayton-Hamilton Jazz Orchestra koji prilično podsjeća na već spomenuti album Elle Fitzgerald, a moja najdraža pjesma s albuma je upravo živahna "Let It Snow" , posebno zbog aranžmana orkestralne dionice.
--- DISCLAIMER : Pjesmu navodim isključivo jer je jedna od najslušanijih božićnih pjesama ---
"All I Want For Christmas Is You" - Mariah Carey i Justin Bieber
Zvijezda u usponu i zvijezda u padu odlučili su se ujediniti svoje snage i još jednom snimiti popularnu Mariahinu pjesmu koja je tipičan primjer konzumerističke kulture, što vidimo iz dva prizora - Justina koji vozi kolica po shopping centru i grabi poklone te Mariahe koja se previja u oskudnoj opravi evocirajući svoju mladost kada nije trebala plastične operacije. Samu pjesmu se više ne treba niti komentirati - sve je jasno kao dan. Prenosim samo komentar jednog od kolumnista britanskog Guardiana koji prenosim u izvorniku :
"I've just come back from Bethlehem, talking to people who live there, preparing for Christmas in extreme poverty. It's an insult to them, a song like this. It's set in a bloody shopping centre: this is Christmas as shopping! The two products on show being Mariah Carey and that other twerp."
--- ČESTITKA ---
Dragi blogeri, svima vama i vašim obiteljima želim sretan i blagoslovljen Božić i uspješnu 2011.godinu! Čitamo se nakon Nove :-)
srijeda, 21.12.2011.
Glembajevi su se vratili u Zagreb
Koliko god se HNK Zagreb trudio, i dalje ostaje “lektirno kazalište” prepuno školskih grupa koji su došli tu pod prisilom i ucjenom svojih profesora, uvjerenih da će učenici lakše shvatiti djelo (konkretno, „Gospodu Glembajeve“) nakon uprizorenja teksta. Osim nekoliko redateljskih poteza kojima je djelo približio suvremenom gledatelju (konkretno, eksplicitno nasrtanje Leonea na sestru Angeliku, koje je u samoj didaskaliji opisano kao rukoljub, te barunica Castelli u platinastom izdanju), Glembajevi su i ovoga puta duboko određeni svojim vremenom, i svojim tradicionalnim prostorom – salonom – te samim time gube na univerzalnosti.
U prvom činu posebno je upitna gluma, dikcija i uopće potreba izgovaranja gustih Krležinih rečenica na njemačkom. Složene rečenice koje su bile sastavni dio agramerskog govora ( Agrameri su, potpuno jasno, izumrla vrsta ), glumci izgovaraju hladno i odsječeno od ostatka teksta, tako da se dobiva dojam da one nisu dio samog teksta, već pokušaj prijevoda, približavanja stranoj publici ili nešto treće. I time se jako gubi na uvjerljivosti. Što se glumačke postave tiče, Milan Pleština je sjajan kao Leone, Alma Prica kao platinasta barunica Castelli i Olga Pakalović kao sestra Angelika, ali ostale glumačke izvedbe, pogotovo ona Bojana Navojca kao Pube Fabriczya i Zvonimira Zoričića kao njegovog oca, nisu bile niti blizu razini koju Krležin tekst zahtjeva. Posebno je bilo teško pratiti Zoričića, kojeg se i na hrvatskom jedva razumjelo, i time u vodu pada njegova prilično dobra ideja o interpretaciji lika. Samom scenom HNK prošetao je i hrt Naletaj, valjda da se pokaže kako je to izgledao baruničinin hrt, očito od egzistencijalne važnosti za komad smješten u crnu sobu sa dvije lampe, tri fotelje i jednim stolom. Vjerojatno je jeftinije iznajmiti dobrog psa nego dobrog scenografa.
Drugi čin protekao je u dvije bitne slike – rasprava Leonea i Silberbrandta, te ključna rasprava Leonea i njegova oca, u kojem na površinu izlaze sve frustracije nakupljane godinama. Goran Grgić je vrlo mlak u ulozi Silberbrandta, te zvuči kao neuvjerljivi PR-ovci, dok je Ljubomir Kerekeš krajnje neprimjeren za lik Ignjata Glembaja, kojeg igra poput okorjelog mafijaša, koji svoje replike izgovara jedva razumljivo i preglumljeno. „Highlight“ trećeg čina jest razgovor između Altmanna (sjajni Žarko Potočnjak) i Titusa Fabriczya, koji poput dvije groteskne lutke raspravljaju o tome što je smrt uz tijelo mrtvog Ignjata (još jedan scenografski propust je odar), te barunica Castelli koja izgovara poznatu rečenicu o svom „organskom nedostatku“. Leone barunicu Castelli ubija izvan pozornice, tako dajući dodatnu jačinu rečenici „Gospodin doktor su zaklali barunicu.“. Jedan od najbolje postavljenih kontrasta u predstavi jest ženstvena barunica Castelli u društvu brojnih muškaraca, od kojih je s mnogima i u intimnijim odnosima, ali i Leone u sukobu sa svojim ocem , koji zapravo bježi od sebe i od svoje "zle krvi"
Žalosno je to što Glembajevi nisu još jedno lektirno djelo kojeg se treba sjetiti prilikom obljetnice rođenja i smrti autora. Glembajevi su živa slika jedne prošle hrvatske stvarnosti, ali i jedne sadašnje, uz minimalne izmjene. Sama obitelj Glembaj obuhvaćena je i u prozi o Glembajevima, koja nudi pojašnjenja niza sudbinskih događaja koji podsjećaju na antičku tragediju, te pojašnjava izjavu „Glembajevi su prevaranti i ubojice“; od koje sam Leone toliko želi pobjeći. Naši, svakidašnji Glembajevi, više nisu plemstvo obilježeno nizom rodoskvrnuća, prevara, ubojstava i intrigi, oni su tek jedan sloj nove aristokracije, ljudi koji su se obogatili na najrazličitije načine, a do svog ugleda došli su isključivo novcem. Naši Glembajevi imaju neke druge barunice Castelli, o kojima se sve mnogo javnije zna, i koje su platili mnogo jeftinije. Njihove barunice Castelli ne šeću hrtove ni pinčeve, nego svoje Maybache i Ferrarije, a najveći karitativni rad kojim se bave jest pojavljivanje na humanitarnim večerama.
Žalosno je i da je slika hrvatskog društva koju je Krleža stvorio između dva svjetska rata ostala unutar sljedećeg stoljeća jednaka. Generacija skorojevića zamijenila je generaciju propalog građanstva, a lažni maniri , obiteljski portreti i hohštaplerstvo zamijenio je sveopći primitivizam i “palanka”, o kojoj je 1969. toliko sjajno pisao Radomir Konstantinović. Naši Glembajevi su direktori banaka, pa čak i saborski zastupnici. Njihov privatni život sušta je suprotnost njihovom javnom djelovanju, ali oni i dalje ostaju ljudi bez obraza, i bez trunke srama.
Svaka izvedba Glembajevih postane društveni događaj, a posebno je upečatljiva ona iz 2007. godine, u kojoj su Branko Brezovac i Mani Gotovac u maniri postmodernog kazališta za lik barunice Castelli postavili Severinu. I naravno da su se odmah oglasili “kulturni dušobrižnici”, ali i obični ljudi, našavši za shodno reći kako Severina naprosto ne smije igrati barunicu Castelli. Da je Severina dobila ulogu sestre Angelike, polemika nikako ne bi bila izbjegnuta, štoviše, reklo bi se kako ona nema baš ništa zajedničko s tim likom, ali barunica Castelli je ipak lik usječen u kolektivno pamćenje brojnih generacija zbog Ene Begović u filmu Antuna Vrdoljaka, pa je njena obitelj protumačila to i kao uvredu samoj Eni. Iako su kritike struke bile više nego solidne, predstava je uskoro nestala s repertoara zbog prerane smrti Galiana Pahora.
Naposljetku, žalosno je što se takav komad još uvijek čita u kontekstu 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća, možda strahujući od publike jednog “državnog” kazališta koja bi se u suvremenijem čitanju lako mogla prepoznati.
nedjelja, 04.12.2011.
Sunday Nights - HGM Plays for Christmas
Kao što sam i napisao u prošlom postu, nisam namjeravao provesti ovu večer prateći sva predizborne specijale i stalne izvještaje iz DIP-a, pa sam se odlučio otići u malu dvoranu KD Vatroslav Lisinski, gdje se u sklopu ciklusa Sunday Nights održala promocija albuma "HGM Plays for Christmas" , albuma koji je predstavio 7 obrađenih božićnih pjesama - od tradicionalnih pjesama do poznatih jazz standarda, koji su bili nebrojeno puta obrađeni, poput "Bijelog Božića" Irvinga Berlina. Sam ugođaj u maloj dvorani sjajno je postignut sa stolovima postavljenim na povišenoj poziciji, za koje karta stoji 90 kn, a u nju je uračunato i besplatno piće. Sama mjesta za stolom nisu posebna samo zbog mogućnosti da opuštenije uživate u koncertu, već i zbog mnogo ugodnijih sjedala, za razliku od strašno neudobnih sjedala same dvorane Lisinski, koji su sušta suprotnost sjajnom programu i akustici te dvorane.
HGM jazz orkestar ima sastav tipičnog big banda, koji se kroz svoju kratku povijest često mijenjao, a pojedini glazbenici su se tradicionalno izmjenjivali na svojim instrumentima - saksofonisti su preuzimali flaute, a trubači su preuzimali Flugelhorn. Sam umjetnički voditelj i dirigent orkestra Sigl Feigl preuzimao je solo dionice na klarinetu, te čitavom orkestru davao dodatnu energiju koje ovim mladim ljudima nije nedostajalo. Sve aranžmane za ovaj album, koji se nakon koncerta mogao kupiti po popularnoj cijeni od 80 kn, napisao je Don Menza, saksofonist, aranžer i skladatelj, koji je surađivao i sa Natalie Cole i Leonardom Cohenom, dakle radi se o važnom jazz umjetniku.
Čitav koncert bio je prenošen na HR 2, a otvoren je pjesmom "Sleigh Ride", u kojoj je solo dionicu izveo trubač Branko Sterpin. Obrade Dona Menze vrlo su slobodne, te se sastoje od iznošenja melodije pjesme, koja u pravoj maniri jazz sastava odlaze u beskonačne improvizacije i sjajne izvedbe vrlo kvalitetnih i virtuoznih izvođača. Osim par tonova koji su u trubačima zazvučali vrlo grubo, pa čak i intonacijski nesigurno, čitav sastav djelovao je prilično skladno. Sastav big banda HGM je osvježio u ritam sekciji, gdje je Norbert Farkas mijenjao kontrabas i bas gitaru, a Hrvoje Rupčić je svirao udaraljke, koje su se često čule mnogo bolje od očekivanih bubnjeva. Upravo su udaraljke zajedno sa bas gitarom dali suvremeniji zvuk , koji je uključivao i neke bossa nova ritmove, s obzirom da Hrvoje Rupčić doista sjajno barata svojim instrumentom.
Ritam sekcija činila je sjajne prijelaze između solističkih nastupa, ali upravo je na pjesmama "Sleigh Ride" i "Christmas Song" "potopila" solista, što se nikako ne bi smjelo događati. Sigl Feigl inače se pokazao kao najsigurniji solist na klarinetu, odnosno saksofonu, vjerojatno i zbog svog dugogodišnjeg iskustva, a sjajan je bio i Davor Dedić na glasoviru, iako ga su ga na značajnim mjestima često "potapale" udaraljke u kombinaciji s bas gitarom. Najuspjeliji aranžman bila je "White Christmas", jedna od najpopularnije božićne pjesme, na kojoj su se isključile udaraljke, a bas gitara je zamijenjena kontrabasom, te je upravo ta pjesma zazvučala vrlo tradicionalno, u maniri big bandova 40-ih godina, te bi bilo sjajno da se orkestru pridružio kvalitetan vokalist. Također valja zapaziti "Auld Lang Syne", tradicionalnu škotsku božićnu pjesmu u pentatonskoj ljestvici, u kojoj je aranžer sjajno iznio melodiju u prvih nekoliko minuta , noseći je kroz trube, trombone i saksofone.
Jazz orkestar izveo je i standard "Have Yourself A Merry Little Christmas" , u kojem su saksofonisti preuzeli flaute, a ne bi bilo naodmet da se uz njih našao i pokoji gudač kako bi iznio pjevnu melodiju poznate pjesme. Sve pjesme poznate su zbog svog teksta i vokalnih izvedbi, tako da ne bi bilo loše da se uz orkestar pojavio pokoji vokalist, ali to je naravno, isključivo pitanje "politike orkestra".
U svakom slučaju, ovaj relativno mlad sastav (10 godina stalnog razvoja i nije previše) pokazao je 7 sjajnih interpretacija i sjajne soliste, te me uvjerio kako ću njihov koncert posjetiti i u veljači, kada gostuje Mike Abene. Uostalom, pokazali su nam da jazz u Hrvatskoj ipak ima budućnost, a tko zna, kad se otvori novi jazz klub na Trgu bana Jelačića, možda i jazz u gradu procvjeta.
srijeda, 30.11.2011.
Odlazi cirkus...
Uskoro nam završava i najkraća kampanja u povijesti, što znači da ćemo uskoro biti pošteđeni svih predizbornih programa, svakodnevnih HRT-ovih izvještaja o anonimnim strankama za koje neće glasati niti njihovi članovi, predstavljanja pojedinih lista o kojima i njihovi članovi odbijaju govoriti te predugačkih i preopširnih sučeljavanja.
Za početak, način izvještavanja naših medija je komičan. Dok je HRT u svom izvještavanju krajnje objektivan, suzdržan , staromodan, i slobodno možemo reći zamoran, RTL i Nova TV od izbora na kojima gledamo gotovo iste kandidate kao i prije 5 godina rade dramatične "specijale" i izvještaje. Kao i obično, sve je blještavo, sa brzim izmjenama prizora, velikim natpisima i dramatičnom glazbom u pozadini. Uostalom, dovoljno je sjetiti se "specijala" kojeg su te dvije televizije priredile povodom Papinog dolaska, uz jednako dramatične najave - "dva dana - jedan čovjek - pola milijuna ljudi - PAPA U HRVATSKOJ".
Da nije tužno, bilo bi smiješno pratiti razne kandidate kako nas u predizbornom predstavljanju na HRT-u pokušavaju uvjeriti da je baš njihova lista najbolja, jer upravo oni nude rješenja za izlazak iz krize, za rješavanje socijalnih problema, problema hrvatskih radnika i seljaka. Svaki od njih 315 upravo je naš novi spasitelj, i izvest će Hrvatsku iz mraka u kojem živi posljednjih 20 godina.
Ipak, u cijeloj toj izbornoj paradi izdvaja se nekoliko pojava. Prvi od njih je poznati triljski kantautor Siniša Vuco, koji se nakon 4 godine odlučio obratiti medijima, te predstaviti svoju listu u I. i X. jedinici. Njegov poslanik u predstavljanje same liste na HRT-u, u kojem voditeljica 10 dana za redom ponavlja baš svakom kandidatu ista pitanja, oduzeo je gledateljima dragocjenih 5 minuta ponavljajući da "nema komentara". Zaključak ove emisije je tek da voditeljica ima sjajne živce, a Vuco tvrdi da je sve rekao kroz svoje pjesme. Šteta što nije postavljeno pitanje o legalizaciji prostitucije, jer sam siguran da bi Vuco na to odgovorio svojom pjesmom "Zahlen bitte". Uostalom, on je poznat kao obiteljski čovjek uz kojeg se okupila brojna studentska i radnička mladež, pa tako i ovaj čovjek koji i nije izrekao previše samoglasnika u svom obraćanju "građanima i građankama" Hrvatske.
Uz Vucu, pojavila se tu i njegova sugrađanka Katarina Banić, koja se neposredno prije izbora odlučila učlaniti u HČSP , stranku koja ima jednu od najvećih organizacija političke mladeži. Ako niste znali, Katarina Banić je hrvatska missica, koja je jednom prigodom i izjavila da uz sebe uvijek nosi sveto pismo, a ovoga puta je objasnila kako svome djetetu nikada ne bi dopustila da bude homoseksualac, te da se nikada ne bi udala za Srbina. Prvo pitanje se opet odnosi na naše medije, a to je zbog čega je K.B. kompetentna da govori o bilo čemu, a pogotovo o politici ( ona je odgojena u obitelji u kojoj bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje znače sve, i još je k tome čvrsta desnica - Bog i Hrvati ), a drugo, iz kakve to sredine dolazi osoba koja tvrdi da se homoseksualac ne rađa, već odgaja. Sve to objašnjava njeno članstvo u HČSP-u, čiji predsjednik mladeži tvrdi da je Ante Pavelić jedan od najvećih hrvatskih političara, a uveo bi i zakon i komisiju o ćudoređu (što neobično podsjeća upravo na ideje njegovog političkog uzora).
Tu je niz ljudi poput Schwartza koji poziva na diktaturu, dvoje umirovljenika iz Hrvatske Europske Stranke koji svakodnevno ponavljaju svoj program poput pokvarene gramofonske ploče, likovi koji su očito predali svoje liste samo da bi se pojavili u medijima, a barem se u Hrvatskoj svatko može kandidirati za parlamentarne izbore.
Ni velike stranke nisu puno bolje. Dok jedni potpuno samouvjereno govore o pobjedi te promoviraju svoj plan kroz rimovane slogane duljine prosječne haiku pjesme, drugi se hvale svojom državotvornom važnošću, na plakatima su prikazani u maniri Elizabete II. , a eto, koalicijski partner Kerum je čak zapjevao "Lipa si lipa". Netko bi pomislio da će se ta žalost zadržati na razini grada Splita, ali ne, on kreće dalje, i to prilično sigurno ulazi čak i u Hrvatski sabor. Možda onda ostvari svoj plan i nezaposlene pošalje na selo da "kopaju luk". Kad može njegov brat, može i on.
Ako niste sigurni kako ćete provesti večer sa 4. na 5. 12. , sve će vam tri nacionalne televizije ponuditi predizborne programe, izborne noći , predviđanja, komentare te javljanja uživo iz DIP-a i izbornih stožera. Programi su koncipirani tako da ih se ne može izbjeći, te će svi građani koji žele nešto gledati na televiziji biti prisiljeni gledati napeto iščekivanje rezultata i predizbornih anketa koje nisu konačne, a često ni relevantne.
Za 3 dana, dakle, odlazi cirkus iz naše male zemlje,
a pravi cirkus tek dolazi.
srijeda, 23.11.2011.
Iran i Španjolska - dva svijeta, dva sjajna filma
Prošlog tjedna imao sam neobičnu sreću da se dva puta nađem u kinu, i to na dva sjajna filma. U Kinu Europa još uvijek igra sjajan iranski film "Nader i Simin se rastaju" redatelja Asghara Farhadija, a u Cinestar je tek stigao novi film španjolskog majstora Almodovara , "Koža u kojoj živim". Iako dva filma stižu iz potpuno različitih kultura, oba odlikuju sjajne glumačke kreacije, vještina pripovijedanja i moćni vizualni prizori.
"Nader i Simin se rastaju" film je koji u osnovi govori o iranskom društvu, prikazanom kroz 4 glavna lika, i sjajna glumca, koji utjelovljuju dvije obitelji potpuno različitih svjetonazora. Nader i Simin bračni su par pred rastavom, jer Simin želi otići iz zemlje zajedno sa svojom kćerkom. S druge strane tu su Razieh i Hodjat, tradicionalni vjernici nižeg obrazovanja. Nader i Simin predstavljaju građansku struju u Iranu, koja drži do tradicije, ali prakticiranje vjere prilagođava sadašnjosti, dok su Razieh i Hodjat primjer fundamentalnih vjernika, koji strahuju od Božje kazne, a posebno je upečatljiv trenutak u kojem Razieh zove telefonski servis za vjerske savjete. Upravo taj trenutak pokazuje razliku između kršćanskog i muslimanskog boga - dok se u kršćanstvu Bog u posljednje vrijeme prikazuje kao milostivi otac koji preko svojih poslanika oprašta grijehe, u Islamu (barem kako je prikazano u ovom filmu) vjernici su odgajani u strahu od svakog grijeha, te Boga koji je izjednačen sa sudbinom i sprema već ovozemaljsku kaznu za svaki grijeh. Sam prikaz odnosa unutar obitelji Nader i Simin pokazuje europski stil življenja, te ženu koja pokušava biti emancipirana u svijetu koji ne očekuje emancipirane žene. Nakon što Simin, povrijeđenog ponosa, odlazi živjeti kod svojih roditelja, Nader zapošljava Razieh kako bi brinula o njegovom ocu, ali bez dopuštenja svog muža. Uskoro se događa manji incident, te Nader izbacuje Razieh iz stana, a ona doživljava pobačaj, te tu kreće pravna bitka koju pratimo ostatak filma, a u kojoj se Naderu i Simin događa niz nesretnih događaja, a naposljetku se ispostavlja da Nader nije kriv za pobačaj. Film donosi i sjajan završetak, koji ostavlja njihovu kćer , Termeh, koju je utjelovila sjajna mlada glumica, samu sa sucem, dok njeni otac i majka čekaju u hodniku. Sam lik Termeh značajan je kao lik zrele djevojke, ali i djeteta koje na sve načine pokušava zadržati svoje roditelje zajedno, te lik koji je razapet između istine i ljubavi prema ocu, koji je možda odgovoran za zločin. Sam redatelj stvara sjajan osjećaj napetosti, sa potpuno neočekivanim završetkom (tzv. "twist ending").
Za razliku od twist endinga kojeg nam nude "Nader i Simin", Almodovar do svog neočekivanog raspleta vodi postepeno, ne ostavljajući nijedan detalj ne značajnim, u potpunosti se vodeći Čehovljevom izjavom o pištolju koji do trećeg čina mora puknuti. Almodovar je ovoga puta za temelj uzeo roman "Tarantula", u koji je ubacio još mnoge bizarne detalje, a priču vodi kroz sjajne dijaloge, ali i vizualno moćne prizore koji variraju od minimalizma do kiča. Almodovar je nakon gotovo 20 godina obnovio suradnju s Antoniom Banderasom, koji se nakon niza komercijalnih filmova vratio likovima kakve ja Almodovar i prije stvarao za njega. Plastični kirurg Roberto čovjek je koji u svoje ruke preuzima sudbinu, stvara sintetičku kožu te se time približava idealu koji želi predstaviti čovjeka sposobnog u potpunosti iskovati ne samo svoju sreću, već i kožu do koje je došao transgenezom, a koja je otpornija od normalne ljudske kože. Roberto je osoba duboko traumatizirana smrću svoje žene i kćeri, te otima muškarca koji je silovao njegovu kćer (psihički bolesnu) i od njega radi svoj životni pothvat - promjenu spola i kože. Naravno, do tog raspleta došli smo kroz sjajnu retrospektivnu priču, sa jednim sjajnim glazbenim brojem te mnogim odlično odigranim epizodnim ulogama. Iako ima pretežno dobre kritike, mnogi će ostati zgroženi bizarnošću Almodovarovog zapleta i nizom likova koji graniče sa normalnim, među kojima se posebno izdvaja Zeca, te Marilia, majka koja od svoje djece skriva tajne, jedan od možda najboljih likova, kojeg je utjelovila Marisa Parades. Almodovar nikada nije skrivao da mu je veliki uzor A.Hitchcock, što posebno dolazi do izražaja u ovom filmu, koji donosi zaplet koji uključuje otmicu, promjenu spola, zatvaranje protiv volje, silovanje i tri ubojstva + 2 samoubojstva. Ljubitelji Almodovara će u svakom slučaju biti zadovoljni.
I što je poanta? Dobar film je dobar film, a može doći iz bilo kojeg dijela svijeta - i to sa jednakim kvalitetama. Sjajni likovi, glumačke izvedbe i dublje značenje odlika su ova dva geografski i tematski potpuno udaljena filma.
